Složna kubura

UDRUGA KUBURAŠKOG DRUŠTVA "SLOŽNA KUBURA PREGRADA"
Pod Lenartom 2
Tel: 049/376-594

 

 

 

 

 

 

 

Pradavni običaj pucanja u Uskrsno vrijeme, povezan je uz doživljaj vojničke straže sa Isusovog groba, kad je uz tutnjavu potresa Isusov grob ispražnjen uskrsnućem.

Taj običaj je u ovom kraju najprije zaživio u pregradskoj župi, koja je najprije uspostavljena na području grofova Celjskih i kasnije Keglevića. Upotrebljavale su se kubure i mužari, kojih je prema zapisima bilo i u vlasništvu pregradske crkve, sa barutom domaće proizvodnje. Župski ljetopis bilježi i pogiblje pucača uslijed rasprskavanja cijevi i mužara.

Prava revija pucača u Pregradi je bila prema župskim zapisima na Uskrsnu subotu kod večernjice kad se uz procesiju slavilo Isusa uskrsnuloga Gospodina.

Naše kuburaško društvo "Složna kubura" u Pregradi, obnovilo je tu tradiciju, te sada za vrijeme Uskrsa i Uskrsnih blagdana redovito učestvuje u slavljima. Ono danas okuplja 120 kuburaša - članova po skupinama diljem župe Pregrada. U svojem vlasništvu ima i tri topa.

 

Društvo se odazivlje i na druga slavlja za koja smatra da je potrebno ina taj način uveličati ih. Održavaju se i takmičenja kuburaša, te gostovanja izvan grada i naše Županije.

Svugdje, gdje smo učestovovali bili smo cijenjeni i lijepo prihvaćeni. Treba reći još i to, da sadašnje kubure više nisu kao nekada: osim, što se promijenio materijal iz kojega se izrađuju, promijenio se i sam izgled kubure. Dok su ranije kubure izrađivane iz slabog čelika, s jednostavnim drškama i bez nekih naročitih ukrasa, nisu bile niti sigurne, te je bilo stradavanja tadašnjih pucača. Sadašnje naše društvo je modernije osigurano i poučeno. Uredno registrirano i pod kontrolom, da li se pridržava određenih propisa pri radu.

Sadašnje kubure su izrađene na modernim strojevima i uz suvremenu tehnologiju, od nehrđajućeg specijalnog čelika, a njihove drške su lijepo oblikovane i ukrašene rezbarenjem. Uz sve navedeno, a to je najvažnije, potpuno su sigurne pri upotrebi, ako se propisno rukuje s njima. Ponosni na svoju tradiciju i dalje ćemo nastojati da se nađe društvo usavršava i svojim učešćem u slavljima uveliča ta slavlja.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Želja naših djedova za slavljem pucanjem u čast Isusova uskrsnuća bila je jača od svih zabrana. Po predajama naših djedova za Austrougarske monarhije uoči Velikog tjedna po selima su financi provjeravali po kojim mjestima, odnosno, dvorištima ili klijetima, se puca tako da su takve slučajeve prijavljivali vlastima ili bi oduzimali kubure, a u potonjem je znalo biti i tučnjava.

Nakon pada Austrougarske 1918. i formiranja Jugoslavije, ništa bolje ne čeka pucače. I dalje se nastavlja diktatura žandara koji su pratili kada su se pucači vraćali s Uskrsne mise i oduzimali im kubure da bi ih kasnije prodavali.

Nakon dolaska Titove Jugoslavije 1945. za Uskrs se moglo pucati u Pregradi, a tada su i djelatnici milicije pucali iz vatrenog oružja. I sljedeće godine se moglo pucati, da bi već 1947. godine to potpuno zabranili i to ne znajući da su zabranili vjerski običaj i tradiciju župljana. Usprkos zabrani, nastavlja se pucati kod kapele sv. Ane u Gornjoj Plemenščini sve do 1991. godine kada se običaj vraća u Pregradu nakon 44 godina zabrana.

1993. godine osnovano je društvo u okvirima naše policije. Napravljen je i statut po starim tradicijama. Društvo je nazvano "Složna kubura", a ime je dobilo po slozi naših djedova i pradjedova zahvaljujući kojoj su se uspjeli oduprijeti raznim nedaćama u prošlim stoljećima tuđinske vlasti.

Proizvodnja kubura i njihova nabava bila je značajna zbog tradicije i običaja. Naši djedovi su pretežno kubure pribavljali iz Zagreba, mada je teško utvrditi proizvođača jer su bile različite izrade. Jedino nam je poznata Turska izvedba koju je koristila turska vojska u vojne svrhe, a njezin vlasnik je bio pokojni Romuald Kaučić iz dvorca Gorice, a za nju je bio zadužen pokojni Milan Hanžić iz Bušina. On je tu kuburu koristio za čuvanje Goričinih vinograda. Na ovoj kuburi sam izvršio remont 1960 godine i, po saznanjima, nalazi se kod Špiljak Stjepana iz Bušina.

 

 

 

 

 

 

 

Kako su naši djedovi bili slabih financijskih mogućnosti sami izrađivali kubure što je bio mukotrpan postupak zbog nedostatka potrebnih alata. Zato su glavnu ulogu kod izrade imali kovači, bravari i samouki majstori.

Posebno treba naglasiti razdoblje od 1946. pa do 1966. godine kad je bilo gotovo nemoguće pribavljati kapsle za kubure. Stoga je bitnu ulogu u očuvanju Uskrsne tradicije imao rudnik ugljena u Pregradi jer se u rudniku za miniranje ugljena koristio sporo-goreći štapin. Isti takvi štapini su se koristili za punjenje kubura jer je bez njega bilo nemoguće pucati. Posebno je problematično bilo punjenje jer ako se je stavio kraći štapin trebala su dvojca za pucanje: jedan koji je držao kuburu i drugi koji je palio štapin. Ako se željelo samostalno pucati, tada je i štapin trebao biti duži, ali to je zahtjevalo duže držanje kubure u rukama - od pola do jedne minute.

 

Tekst: Slavko Ilić
Predsjednik "Složne kubure"