Dvorac Gorica

Dvorac Gorica

Dvorac Gorica danas je sastavni dio grada Pregrade. Nalazi se na njegovom istočnom rubu. Kraj dvorca prolazi Gorička ulica, prozvana u novije vrijeme po dvorcu, kojom se iz Pregrade ide u selo Bušin, pa Plemenšćinu i za Krapinu. Kraj dvorca je omanji ribnjak s otočićem, unajmljen pregradskom ribolovnom društvu "Gorica".

Dvorac ili nekada "grad Gorica" postoji već više od 400 godina. U rješenju Konzervatorskog zavoda za zaštitu spomenika, iz 1965. godine navodi se da je "dvor Gorica kompleks jednokatnih zgrada građenih u ključ s jednom kulom na jugoistočnom uglu. Bio je svojina grofova Keglević od kojih su ga krajem 17. stoljeća kupili grofovi Patačić, a kasnije su ga opet posjedovali Keglevići. Pripada prijelaznom tipu između srednjovjekovnog utvrđenog i novovjekog dvora, pa kao primjer te vrste feudalne arhitekture ima svojstva spomenika kulture."

Crtež Gorice iz 18. stoljeća

Poznati hrvatski povjesničar, političar i pisac Ivan Kukuljević Sakcinski u dijelu "Glasoviti Hrvati prošlih vjekova" (Zagreb 1886.) spominje, zasad, najstariji podatak o Gorici: To je godina 1596. kada car Rudolf II. Habsburški daruje dio posjeda i dvora Gorica Ivanu II. Draškoviću, banu Hrvatske. Posjed i dvorac bio je do tada poptuno u vlasti grofova Keglević (Petar Keglević u I. polovici 16. stoljeća ban jajački u Bosni, pobjegao je pred Turcima u Hrvatsku i jedno vrijeme bio hrvatski ban) - no kako je Franjo Keglević (sin Šimuna, vjerojatno unuk Petra) pobjegao u Tursku, prešavši na Islam, svi njegovi posjedi pripali su državi, odnosno vladaru.

Dr. Mirko Šeper na temelju slike (iz knjige "Status familiae Patachich") opisuje kako je Gorica izgledala u 18. stoljeću: "Gorica ima četverokutno dvorište zatvoreno zidinama, odnosno uskim traktorima koji spajaju četiri okrugle kule, a u sredini dvorišta bila je velika dvokatna zgrada spojena mostom s traktom gdje su ulazna vrata. Danas je sačuvana jedna kula sa strijelnicama, te sjeveroistočni, sjeverozapadni i jugoistočni traktori."

Interijer Gorice

Grof Samuel Keglević (1812. 1882.) sa ženom Emilijom rođ. Collenbach, vlasnicom dvorca Mokrice, prodao je obiteljski arhiv Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu godine 1868. Godinu dana iza njegove smrti njegov sin, Oskar, zadnji potomak grofova Keglevića, prodaje sva njihova imanja Antunu Kaučiću. Tako je Gorica već više od sto godina u posjedu ove obitelji.

 

Obitelj Kaučić porijeklom je iz Slovenije (Razdrto iz Postojne). supruga Antuna Kaučić, Fanny von Melcherr, kći je bogatog upravitelja carskog dobra i ergele lipicanera i Lipici. Prvo vrijeme njihovog braka živjeli su supruzi Kaučić ako zakupnici dvorca Gorica, a nakon smrti ženinih roditelja nasljeđuje ogroman novac kojim od Oskara Keglevića kupuju sav dvorac i posjed.

Nakon smrti Antuna Kaučića posjed i dvorac nasljeđije njegov stariji sin Antun (pravnik), a iza njegove smrti u I. svjetskom rat, mladi sin dr. Romuald Kaučić, sa suprugom Mimicom, rođ. Kantoci, iz velike i poznate pregradske obitelji.

Nakon II. svjetskog rata oduzima se Zakonom o agrarnoj reformi sav pokretni i nepokreni imetak obitelji Kaučić, no kasnijom izmjenom Zakona ostavlja im se kuća za stanovanje tj. Gorica i 5 hektara zemlje s ribnjakom. Nakon smrti roditelja, četvero njihove djece nasljeđuje ono što je ostalo iza agrarne reforme. Kako je nakon II. svjetskog rata zgrada bila jako devastirana, uredili su nasljednici svaki svoj dio za stanovanje. Još za života dr. Kaučića uvedena je struja i vodovod, a iza toga plin i telefon, te izgrađene četiri visoke kontrafore na istočnom traktu zgrade koji se naginje i prijeti urušavanjem. Sve radove u i na zgradi izvodili su i izvode sadašnji vlasnici isključivo vlastitim sredstvima, a u skladu s propisima Restauratorskog zavoda.

 

Tekst: Blaženka Kaučić